Magellijev promašaj u sridu

Postoji li razlika između stvarnosti života i sna? Živimo li san ili nas san životvori? Je li ljubav san ili java?   Tko u svemu tomu koga sanja? Samo su neka od pitanja koja u komediji San Ivanjske noći postavlja Shakespeare, a čovječanstvo traži odgovore. Neke odgovore nudi i istoimena predstava, u režiji i koreografiji Paola Magellija, koja u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu igra od 29. studenoga, a završava metaforom – nestankom izvođača predstave u vlastitim sjenama. Tako čarolija snoviđenja skončava kao svaki ljudski san, a glumci postaju nomadi praznine, tj. „sjena što luta“, kako je napisao Shakespeare.

Nimalo optimistično upozorenje redatelja Magellija čovječanstvu koje, unatoč svim lošim iskustvima i prokušanim vrstama Utopija, udovoljava interesima globaliziranoga hedonističkog Svijeta, bezupitnog optimizma i trenutačnog uspjeha. Služeći konzumerizmu Svijet se ne pita što će biti sutra. Malo ga zanima ikakav san. A pogotovo ga ne zanima san u kojemu se prožimaju neostvarene Utopije, koje vrve nelogičnostima. Ili kako bi to rekao tkalac Vratilo: onoga što „oko čovječje nije čulo, uho čovječje nije vidjelo, čovječja ruka nije kadra da okusi, ni jezik da zamisli, ni srce da ispriča“.

Predstava se služi prokušanim efektima postmodernističkog rukopisa, poput završetka s padanjem bijele mase koja može biti sol, šećer, snijeg, droga... / Snimio Marko Ercegović

No vratimo se sadržaju Sna Ivanjske noći. Fabulom komedije, prepletenom beskrajnim nitima, dominiraju tri koje tvore i sučeljavaju tri dramaturške cjeline, točnije tri staleža „ljudske komedije“, koja više i nije komedija nego „trpka groteska“. Sadržaj prve cjeline zbiva se na dvoru gdje uz vojvodu Tezeja i njegovu zaručnicu Hipolitu postoje i dva para zaljubljenih s kojima se san poigrava: Lisandar i Demetrije te Hermija i Helena; drugi, groteskni sadržaj komedije, sukreiraju zanatlije sa svojom predstavom o tragičnoj ljubavi Prijama i Tizbe; a treću cjelinu komedije čini carstvo vila i vilenjaka te Oberon, Titanija i Puk...

Svaki od tih sadržaja ili slojeva komedije potiče i urasta u cjelinu, koja za sebe ili zajedno s ostalima, živi svoj život-san: zanatlije unutar svoje životne stvarnosti stvaraju svoje snove koji „poput gromkog smijeha provaljuje u vilinski san“; vilinsko pak carstvo, u koje zaljubljeni zalutaju „kao neke blijede i zbunjene sablasti“, iz svojeg sna osvaja stvarnost; dok se u ponašanju usiljenog, artificijelnog „atenskog dvora“ zrcale i potiru svi sni.

Adaptatorica Shakespearea i dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština u afiši predstave piše da je Magellijev San Ivanjske noći „put za bijeg koji nam omogućava da umaknemo neumoljivoj stvarnosti i konačno da se odmorimo od realiteta u oniričnom. Postaje naš tajni prolaz u slobodu, izlaz za nuždu, koji vodi do Utopije koja nam je danas ovom i ovakvom sadašnjošću ukinuta“. Kazalište je, piše ona, „mjesto u kojemu su preobrazbe legitimne i podrazumijevaju se“, gdje kazalište „odustajanjem od stvarnosti upravo tu stvarnost stvara, artikulira ili mi bar tako vjerujemo“. Pritom nam Shakespeare „naprosto nudi ulazak u intelektualnu oazu, u jedan drugi mentalni prostor... on nas uči bijegu. U umjetnost. U aktivno stvaranje i oblikovanje vlastitog realiteta. U teatar.“

Je li i koliko je u tomu Magelli doista uspio, nije tek retoričko pitanje ili polemiziranje s razumijevanjem sna. Konačno, vrijeme sna – nitko još nije točno izmjerio njegovo trajanje – najljepši je dio svakoga ljudskog života. Dakle, Magellijev pokušaj, ma koliko ga tko osporavao ili njime bio fasciniran, koliko se komu sviđao ili ne sviđao, koliko mu bio dobar ili loš, dio je njegove teatarske poetike kojom pokušava (de)konstruirati svijet Utopije. Čak i kada je svjestan uzaludnosti vjerovanja u Utopiju, njegov teatar živi od Utopije, od uvjerenja da mijenja stvarnost.

Zbog toga, i onda kada se bavi ideološkim porukama koje, ne samo u nas, još imaju počasno mjesto u raznoraznim utopističkim nostalgijama, uspijeva zaintrigirati dio takozvane inovativne, odnosno pomodne narcisoidne teatarske struke, kao i publiku koja kroz retoričku kritiku stvarnosti očekuje teatarsku Utopiju. Uz pomoć kazališne iluzije Magelli šarmira, zavodi i spašava vjeru u umjetnost koja stvara iluziju boljeg života.

To je očito i u varaždinskoj predstavi, koja njegovom interpretacijom Shakespearea pogađa metu, ali ne i njezino središte. Osim što je izostalo oduševljenje publike i što su izostale redateljske nijanse, koje bi razlikovale san sna i stvarnost u kojoj se san oživotvoruje, izostala je kritika suvremenosti. Izostale su „politički i kazališno podudarne slike u šekspirovskoj zrcalnoj igri izoštravanja“, koje bi jasno ukazale, ako ne i raskrinkale, zablude u kojima svoje mjesto traži, a ne nalazi, Utopija. Služeći se prokušanim simbolima i efektima prepoznatljivog postmodernističkog teatarskog rukopisa – u predstavi je to sam kraj s padanjem bijele mase koja može biti sol, šećer, snijeg, droga... Pa nek publika izbabere.

Sve u svemu Magelli demonstrira umijeće režije, ali ne i bogatstvo Shakespearove umjetnosti niti vještinu vođenja glumaca do njihovih kreacija. S obzirom na životno iskustvo pomalo je neobično da redateljskim šarmom nije uspio začarati glumačku imaginaciju i potaknuti glumačku kreativnost. Uz neke iznimke u rijetkim prizorima, glumci su uglavnom slijedili instinkte koji se najčešće ni tempom ni ritmom nisu uklapali u zamišljeno. Očito je lakše bilo glumce pustiti da pokazuju izvanjsku energiju redateljske ideje nego unutarnju sinergiju glumačkih likova.

Nad svime dominira scenografija Ivana Marušića Klifa.